Poezija
KAD SLAVUJI PJESMOM PRKOSE
Dvije sestre dvije bijele vile
Ljepotom su sve brdo prekrile
Dvije ruze dva rumena cvijeta
Bujna mladost od osamnaest ljeta
Sa usana uvijek osmijeh daju
A nicem se losem ne pridaju
U pravom su duhu odgojene
Rodjene su u najljepse vrijeme
Rodjene su u rano proljece
Kada lasta svom gnijezdu dolijece
Kada slavuji sa pjesmom prkose
Djevojke se ljepotom ponose
Ponose se svojim mjestom malim
Nikom nista u njemu ne fali
Alagici to je mjesto malo
A ni vecem nebi se predalo
Malo mjesto lijepe cure daje
U njemu se simpatije gaje
Najtoplije osjecaje svi od sebe daju
A nicem se losem ne pridaju
Rodjene su ovdje bijele vile
Prethodne su znase sve lijepe bile
I sada su izrasla dva cvijeta fina
Elmedina i sa njom Ermina
Ali kroz zivot treba mnogo cega znati
Pa im treba jos savijeta dati
Nikom puno vjerovati vec misliti nase
Najtopliji osjecaji brzo se ugase
Uvijek paziti sta ces kome reci
To nekada moze i opeci
Budite mi jake, kao sto ste lijepe
A nemojte biti kao puske napete
Vase lijepe rijeci mehlem su za rane
A iz jednog stabla rastu vase grane
Sta vam drugo preostaje reci
Da se volite i za srecne dane Bogu pomolite
Nije sve u dobrom udobna fotelja
Treba se paziti kucnih prijatelja
Ko u rodu nije a cesto dolazi
Za neki te interes samo obilazi
Za sve dobro molite naseg dragog Boga
Pored ovog svega volite babu svoga
Toliko bi bilo od pameti moje
A za ostalo pitajte mame svoje
Mrkalj Rahman-Abdulah (zašticena autorska prava)
Grad Šehida
Nekada je Prijedor bio mnogima dika
Dok ne posta gnijezdo krvavih cetnika
U pjesmi je odpjevan kao grad sevdaha
Sad je tužna uspomena bola i uzdaha
To je bilo pravo mjesto veseljaka
Sad u njemu nema više Bošnjaka
To je rodno mjesto još moga pradida
Ne zovem ga više Prijedor vec gradom Šehida
Proglašen je mjestom strave i užasa
Malo je Bošnjaka našlo sebi spas
Jer Prijedor je mjesto najveceg smrtišta
Nije dušman Bošnjacima birao godišta
Keraterm i Omarska logori su bili
Tu su mnogi Bošnjaci svijet promjenili
To su bili pravi smrtnicki logori
Ni džehenem nikom nece biti gori
Teže muke nigdje nije bilo prije
Težom smrti niko umirao nije
To najbolje znadecrna zemlja mila
Koliko se krvi šehidske napila
Hiljade Bošnjaka dušmani ubiše
Sve što je Bošnjacko odmah uništiše
Nesta starog grada na obali Sane
I mataruških sela sa lijeve strane
Mataruških sela sa lijeve strane
U kojima su najviše zaplakale nane
Navališe kao vuci na ovcije stado
Napraviše krvavo Mataruško brdo
Zapališe Kozarac i njegova sela
Kozaracka ljepota uništena cijela
Sve bošnjacko dušmani redom uništiše
Sve dvadeset i šest Džamija srušiše
Sve za sobom dušmani pusto ostaviše
Što ostade Bošnjaka u svijet raseliše
Krvnici su u veselju posao obavili
A na dragog Boga nisu pomislili
Krvave se ruke lako oprat mogu
Al nije lako dževap dati Bogu
Sve i jednom dželatu zakukace nana
Dževapice Allahu prije sudnjeg dana
Jer na pravdi Boga covjeka ubiti
To još nikad niko nije mogao sakriti
Jer ubicu mora nekad pocet savjest peci
I nemože izdržati mora nekom reci
U Prijedoru dušman nece imat srecu
Šehidske duše izmedju njih se krecu
Gdje Šehidi leže a ezana nema
Tu se tom narodu stravicna noc sprema
Nema bašte ni sokaka gdje šehida nema
Pa brzo se i njima cna sudba sprema
Spavat nece moci kao što se vidja
Pa ni cudno nije što im se previdja
Ko nedužna ubija morace da pati
Šehidska mu duša nece mira dati
I ko tudju dušu na onaj svijet sprema
Tome nikad oproštaja od Allaha nema
Mrkalj Rahman-Abdulah (zašticena autorska prava)
Od ljubavi nema teže boli
(po istinitom dogadjaju)
Razbolje se lijepa Azemina
Pa bolova petnaest godina
Zbog ljubavi Bog je dragi kleo
I onoga ko je zapoceo
Želja joj se nije ispunila
Ašikovati majka joj branila
Od sevdaha teže boli nema
A majka joj u ljubavi crnu sudbu sprema
Plakala je Azemina i majku molila
Jesil majko ikad ti nekog voljela
Molila je majku svoju ruke joj ljubila
Jer je samo momka jednog voljela
Nebrani mi majko ocinjeg ti vida
Ja drugog necu vec samo Sajida
Netrazi mi majko sada drugu srecu
Za drugog se majko nikad udati necu
Ociju mi mojih što na njih gledam
Drugom se nikad u zagrljaj nedam
Jer volim ti majko i mlada umrijeti
Nego sa nemilim dragim cjelog vijeka biti
Zar nevidiš majko kako ceznem mlada
Srce mi je moje vec prepuno jada
Pa reci mi nešto majko moja mila
Za njega se udati neceš dok je majka živa
Zaklela se Azemina ljubavi i sreci
Što joj srce ne voli da ljubiti nece
Klanjajuci na namazu molila je Boga
Da se uda samo za Sajida svoga
Nehtje njena majka jezik prelomiti
Bol cežnju i tugu sa srca joj sklonuti
Pa teška se sudba Azemini sprema
Ako oboli zbog ljubavi tome lijeka nema
Svojom je ljepotom momke primamila
Ali je samo Azemina Sajida voljela
Pomozi mi majko sve me za njim boli
Ali uzalud Azemina svoju majku moli
Razbolje se tugujuci lijepa Azemina
Ašikova kradom punih šest godina
U bašti bi cesto cvijece zaljevala
Samo da bi svoga dragog ugledala
Na hiljade uzdisaja kroz usne je propustila
Svoje ruho u sahari cesto puta presložila
I takvu joj sudbinu skroji njena majka
Šta preosta Azemini osim bolavati
Zaraste joj cvijece i momacka staza
Bol je jaca steže neklanja namaza
Na pendžer bi cesto glavu naslonila
Svoj žalosni pogled putem usmjerila
Pust joj sokak momacki ostade
Pa i lijepa Azemina na postelju pade
Ostalo je samo da joj duša pati
I da nastavi svoju bolu bolovati
Babo bi joj cesto ponude donio
Ali je mehlem za nju samo dragi bio
Tuga joj je najvjernija bila
Do smrti je nije napustila
Smrt joj kuca na vratima od dragog je Boga
Ali ne misli jadna na smrt vec na dragog svoga
Necuje se pjesma njena što je dragom svome pjevala
Zbog bolesti teške tužna je sva mahala
Sudbini se svojoj jadna Azemina prepustila
I posljednju svoju nadu jadna izgubila
I u bašti njenoj uvelo je cvijece
Azemina lijepa preboljeti nece
Pusta želja u srcu joj osta
Pa i teška bolesnica Azemina posta
Vehne ruho vehne Azemina
Pa sve ono što ja pišem prava je istina
Teška bola Azemini želju preuzela
I ljepotu njenu oduzela
Iz oka joj nesta sjaja a sa lica rumenila
Sudbini se svojoj jadna Azemina pokorila
Na dušek bolujuci za smrt Boga moli
Zaklela se ljubit nece što srce nevoli
Svoju ljubav Azemina nije nikom dala
Radije se crnoj zemlji obecala
Svaku ljubav samo dvoje stvori
U koju se trece mješa ta ljubav i zagori
Teško onome ko u tudju ljubav se uplece
Težeg grijeha na onaj svijet odnijeti nece
Ostala je njena pjesma fina
Da se pamti lijepa Azemina
Kad bi svoje cvijece zaljevala
Tad bi ovu pjesmu zapjevala
Mrkalj Rahman-Abdulah (zašticena autorska prava)
Crna zemljo kad bi mogla reci
Crna zemljo kad bi govorila
Najbolji bi svjedok za genocid bila
Ti najbolje znaš crna zemljo mila
Koliko si krvi šehidske popila
Sve što ima na ovom svijetu najbliže je tebi
I dobro i slabo ti uzimaš sebi
Sve uzimaš sebi prije ili kasnije
Tvoju tajnu niko još otkrio nije
Crna zemljo mila kad bi govorila
Hiljadama majki suze bi sklonila
Hiljade šehida u tebi se skrilo
Da im možeš reci lakše bi im bilo
Nezna majka za sina samo dušom pati
Jel živ ili mrtav voljela bi znati
Ali svoju tajnu neceš nikom dati
Zato majka nesmije sinu ni rahmet predati
Bolnim srcem pati i tužne suze lije
A ti crna zemljo sve u sebi kriješ
Ali zemljo mila na svemu ti hvala
Sve je na ovom svijetu od dragoga Allaha
Molimo se Allahu pa zemljo i tebi
I ako sve naše ti preuzimaš sebi
Najmiliji naši u tebi se kriju
Ali mi te volimo jer nas hraniš sviju
Mrkalj Rahman-Abdulah (zašticena autorska prava)
Staro gnijezdo
Bosno moja od starih vremena
Drugog gnijezda osim tebe nemam
Staro gnijezdo gdje je soko svijo
Crni ga je gavran razvalio
Nad Bosnom se crni oblak izvio
Umjesto kiše suze je donio
I veselje zamjeni se tugom
Potražiti moram gnijezdo drugo
Obuze me tuga loše mi se sprema
Rahatluka moga više nema
Sve od jednom krenu naopako
Mili Bože gdje pogriješi ovako
Tužna mi noc i tužan dan se sprema
Svuda tišina ni ezana nema
Njihov avaz granata zamjenu
I cijev pušcanu dušman mi okrenu
Najteža mi dodjoše vremena
Moram bježat ja iz gnijezda svoga
Do juce je dušmanin namjere krio
I komšija uvijek lažni bio
A moj babo nije znao prije
Pa ni mene naucio nije
Da ne treba svakom vjerovati
Ali ce od sad njegov unuk znati
Tužni dani a stravicne noci
Iz svog gnijezda morao sam poci
Opstanka mi u mom gnijezdu nema
Jer mi dušman daleki put sprema
Dušman sa puškom tjera i ubija
Osta mi pusto gnijezdo i avlija
Krenu sa bolom a neznam ni kuda
Umjesto druga isprati me tuga
Moj cardace sad ceš mi pust biti
Nesmije niko tu gnijezdo praviti
Ni crni gavrani ni crni orlovi
Vrati ce se sivi sokolovi
Mrkalj Rahman-Abdulah (zašticena autorska prava)
Sve mi uze osim ovo duše
U tudjem sam svijetu bolnom dušom patim
a dokle cu da uzdišem Bog ce samo znati
Molim dragoga Allaha za srecnije dane
da mi bol i tuga sa mog srca spane
Istjera me dušman obuze me tuga
moracu se vratit ali nemam kuda
Moje rodno mjesto sad drže dželati
nebi mogo tuce više izdržati
A tudja mi je zemlja tuga pregolema
u tudjoj mi kuci rahatluka nema
A i tudji jezik naucit nemogu
toliko mi daju da preživjet mogu
Tugujem za Bosnom i avlijom svojom
za svim što sam stekao sa krvavim znojem
Sve sa deset prsta što sam sagradio
ni mrvice tudje nisam prisvojio
Kad sam mali bio moj mi babo rece
ne uzimaj tudje neceš imat srece
Rijeci babe svoga ja sam naslijedio
mrzit znao nisam samo sam volio
U tudjem sam svijetu došlo mi do guše
sve mi dušman oduze osim ovo duše
Sad me tuga prati sa teškim uzdisajem
takva mi je sudbina sve mu se predajem
Još cu malo snage pokušati smoci
možda cu sve ovo izdžati moci
Jednom ce i moji uzdisaji proci
živim još u nadi da cu kuci doci
Ali moje selo još dušmanin drži
nalazi se kraj Prijedora zove se Bišcani
Možda ce i meni bolja sudba prici
pa cu jednog dana svojoj kuci stici
Molit cu Allaha za srecnije dane
za sve protjerane da im tuga spane
Da nam svima duša prestane da pati
da se od nas svako svojoj kuci vrati
Mnogo nas je nastradalo ispred srpskog lova
i ako smo narod poštenoga kova
Svim se dušmanima crna sudba sprema
njima nikad oproštaja od Bošnjaka nema
Mrkalj Rahman-Abdulah (zašticena autorska prava)
Šehid i majka
Bosnom prosu mjesec svoje zrake
Pa obasja, sve puste sokake
Sokaci pusti a pusta im i avlija
Tužna sova okolo zavija
Sa munare Ezan se ne cuje
Mladi Šehid majci porucuje
Ako si mi živa mila moja mati
Nemoj majko da ti duša pati
Ne placi majko ne prolijevaj suze
Bog me dao a Bog me i uze
Za mnom majko nemoj tugovati
Za Šehidom ne treba plakati
Prežaliti sina znam da nije lako
Sudba nam je takva Bog je htio tako
Ne plac majko meni teško nije
Sa mnom su majko Dženetske hurije
Nikad suvaldžije meni ne dolaze
Meleci samo mene obilaze
Kad ceš majko ti u Bosnu poci
I na mezar svome sinu doci
Ako ne znaš gdje je mezar majko
Kraj sokaka prošetaj polahko
Vid ceš majko bagrem je procvao
Ispod kojeg majko sam te zvao
Tu su ruže svakojake boje
Tu su majko i komšije moje
Odi majko do drage što prije
Pa joj reci da suze ne lije
Nek ne broji ni dane ni noci
Jer joj majko nikad doci necu
Bog je dragi tako majko htio
Pa joj majko nisam sudjen bio
Nek joj blista sa sudjenim sreca
Neka bude Bosna mnogo veca
Nemoj majko žaliti svoga sina
Budi prva nedaj svoga Dina.
Mrkalj Rahman-Abdulah (zašticena autorska prava)
